Prošlo je 27 godina od genocida u Khojalyju, koji je postao sastavni dio politike agresije i genocida koju je Armenija provodila protiv Azerbajdžana dugi niz godina, što je dovelo do masovnog i flagrantnog kršenja međunarodnih pravnih normi i principa, ljudskih prava i sloboda, koje su u povijest čovječanstva ušli kao velika krvava tragedija. Ova tragedija je još jedan užasan primjer politike etničkog čišćenja i genocida koju provode armenski nacionalisti i njihovi suučesnici protiv naroda Azerbajdžana.

Tako, zločin u noći s 25. veljače na 26. veljače 1992. u azerbajdžanskom gradu Khojaly, koji su počinile armenske oružane snage zajedno sa smještenom u gradu Hankendiju 366. motoriziranom pješačkom pukovnijom bivše sovjetske armije, treba klasificirati kao genocid. Brojna oklopna vozila ove pukovnije iznenada su uvedene u Khojaly, prijestupnici su brutalno uništili civilno stanovništvo, prisiljeno u užasu napustiti grad, a njihove kuće i socijalna infrastruktura su potpuno uništene i spaljene.

Za vrijeme počinjenog prije 27 godina genocida u Khojalyju, od broja ljudi koji su bili okruženi armenskim oružanim snagama, zbog nacionalnoj pripadnosti ubijeno je 613 osoba, uključujući 106 žena, 63 djece, 70 starijih osoba, stotine civila su teško ranjeni, 1275 osoba bilo je zarobljeno. Tijekom tog masakra, 8 obitelji je potpuno istrebljeno, 25 djece izgubilo je oba roditelja, a 130 djece izgubilo je jednog roditelja, u isto vrijeme, brojni zatvorenici i taoci bili su podvrgnuti okrutnom mučenju. U isto vrijeme, kršena su temeljna ljudska prava, prije svega, pravo na život.

Ova tragedija još jednom je potvrdila dugotrajnu, svrsishodnu politiku etničkog čišćenja i genocida nad azerbajdžanskim narodom, koju su provodili armenski teroristi i njihovi suučesnici kako bi protjrali naše sugrađane iz njihovih povijesnih zemalja i, zauzimanjem izvorno azerbajdžanskih teritorija, stvorili državu „Veliku Armeniju“.

To masovno istrebljenje ljudi, počinjeno u Khojalyju od strane armenskih okupatora, je genocid i jedan od najtežih zločina protiv čovječnosti. Tako je u Rezoluciji Generalne skupštine UN-a br. 96 (1) od 11. prosinca 1946. zabilježeno da genocid, kršeći prava skupina ljudi na život, u potpunosti proturječi ciljevima i funkcijama UN-a, univerzalnim vrijednostima i osuđuje se od strane svjetske zajednice.

Obilježja genocida definirana su Konvencijom “Za prevenciju i suzbijanje genocida”, usvojenom Rezolucijom 260 (III) Opće skupštine UN-a od 9. prosinca 1948. godine. Namjerna priroda nedjela usmjerenih na masovno istrebljenje ljudi na nacionalnoj osnovi tijekom genocida u Khojalyu dokazuje njegovu pripadnost kategoriji genocida. Tijekom agresije na Azerbajdžan izvršene su sve radnje koje su spomenutom Konvencijom razmotrene za utvrđivanje zločina genocida. Nažalost, unatoč činjenju sličnih djela genocida protiv Azerbajdžanaca tijekom dužeg povijesnog razdoblja, te činjenice, uključujući i genocid u Khojalyju, nisu dobile političku i pravnu ocjenu od strane međunarodnih organizacija, a odgovorne osobe, koji su organizirali i počinili ovaj međunarodni zločin, nisu privedeni pravdi i nisu poduzete nikakve mjere u tom smislu.

Kao rezultat provođene od strane Armenije politike etničkog čišćenja, koja je izvršenjem genocida u Khojalyju proširila opseg vojne agresije i okupirala okruge Lachin, Kelbajar, Aghdam, Jabrail, Fizuli, Gubadly i Zangelan, koji su sastavni dio naše zemlje, 20% naših teritorija je bilo okupirano, 20 tisuća sugrađana izgubilo svoje živote, više od milijun ljudi postali su izbjeglice i interno raseljene osobe, a njihova prava su bila masovno i grubo prekršena. Tijekom ove okupacije, armenski nacionalisti i teroristi počinili su masakre ne samo u Khojalyju, već i u selima Karkidzhakhan, Malybeyli, Gushchular, Garadaghly, Agdaban te u drugim naseljima.  

Godine 1994. nacionalni vođa Heydar Aliyev dao je posebnu izjavu u svezi s genocidom u Khojalyju, a u veljači iste godine Parlament Azerbajdžana je dao političku i pravnu ocjenu ove  tragedije.

Međunarodno pravo, uključujući poznate Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a br. 822, 853, 874 i 884 iz 1993. godine, Rezolucija Generalne skupštine UN-a od 14. ožujka 2008. "Situacija na okupiranim područjima Azerbajdžana", Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br.1416 i Preporuka br.1690, Rezolucija Europskog parlamenta o Nagorno-Karabakhu od 23. listopada 2013. još jednom potvrđuju da su okupirani Nagorno-Karabakh i sedam susjednih regija sastavni dio teritorija Azerbajdžana.

Međutim, armenska strana, kao i uvijek, zauzimajući nekonstruktivni stav, neprestano krši primirje i stvara prepreke za uspostavljanje mira u regiji. Politika genocida, koju je Armenija usmjerila protiv civilnog stanovništva, nastavlja se i danas, što rezultira smrću nevinih ljudi, uključujući djecu.

Azerbajdžanska strana stalno ulaže napore i poduzima inicijative za okončanje okupacije koja traje skoro 30 godina te rješavanje sukoba mirnim putem. Predsjednik Republike Azerbajdžan Ilham Aliyev s tribina uglednih međunarodnih organizacija, uključujući i Generalnu skupštinu UN-a, više puta je istaknuo potrebu za rješavanjem ovog sukoba mirnim sredstvima u okviru osiguravanja teritorijalne cjelovitosti naše zemlje, povlačenjem okupacijskih snaga s okupiranih područja Azerbajdžana te povratakom interno raseljenih osoba u njihove domove. Ove izjave odražavaju se u relevantnim odlukama međunarodnih organizacija, uključujući u dokumentu koji je 12. prosinca 2018. usvojio Europski parlament, još jednom potvrđujući teritorijalni integritet Azerbajdžana.

Predsjednik Republike Azerbajdžan 5. veljače 2019. godine potpisao je Odredbu "O dvadeset sedmoj godišnjici genocida u Khojalyju", koja predviđa provedbu odgovarajućeg plana aktivnosti. Kao i prethodnih godina, i ove godine odgovarajućom Rezolucijom odobren i provodi se "Plan aktivnosti za dvadeset sedmu obljetnicu genocida u Khojalyju", a sve kako bi se svjetskoj zajednici skrenula pažnja na ovu tragediju.

Važnu ulogu u prepoznavanju tragedije u Khojalyju kao čina genocida igra održavana u mnogim zemljama i gradovima međunarodna propagandna kampanja „Pravda za Khojaly“, uz podršku Fondacije Heydara Aliyeva.

Organizacija Islamske suradnje prva je međunarodna organizacija koja je priznala Armeniju kao agresora, a tragediju u Khojalyju kao genocid.

Na temelju međunarodnog prava, genocid u Khojalyju već su priznali parlamenti Meksika, Kolumbije, Perua, Pakistana, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Češke, Sudana, Jordana, Hondurasa, Gvatemale, Paname, Slovenije, Džibutija i Paragvaja.

Odgovarajuće propise usvojila su zakonodavna tijela 22 američkih država - Massachusetts, Texas, New Jersey, Maine, New Mexico, Arkansas, Georgia, Oklahoma, Tennessee, Pennsylvania, Connecticut, Florida, Mississippi, West Virginia, Indiana, Utah, Nebraska, Havaji, Montana, Arizona, Idaho i Nevada.

Međutim, unatoč četrima rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i odlukama Organizacije islamske suradnje, PSVE-a, Pokreta nesvrstanih i drugih međunarodnih struktura, sukob u Nagorno-Karabakhu još nije pronašao svoje rješenje unutar normi i načela međunarodnog prava, unutar međunarodno priznatih granica teritorijalnog integriteta i suvereniteta naše zemlje.

U svezi s 27. godišnjicom genocida u Khojalyju, s dubokom tugom za žrtvama ove tragedije, našim mučenicima, vođena gore navedenim, kao i normama i načelima međunarodnog prava, ja snažno izjavljujem da ovaj događaj zahtijeva suđenje od strane posebne međunarodne komisije. Svaka država, nadležne međunarodne strukture trebaju ga priznati kao čin genocida, a na počinitelje ovog nedjela treba primijeniti odgovarajuće mjere kažnjavanja. Ja još jednom pozivam sve države i međunarodne organizacije na konsolidaciju i ujedinjenje napora za pošteno priznavanje ove činjenice genocida i kažnjavanje onih koji su ga počinili.

Nekažnjivost počinitelja takvih djela suprotna je prihvaćenim svjetskim prioritetima, načelima UN-a te ciljevima održivog razvoja.

Međunarodne organizacije trebaju dati političku i pravnu ocjenu genocidu u Khojalyju,  Armenija je dužna ispuniti odluke poznatih međunarodnih dokumenata, koje su donesene u vezi sa sukobom te apele za mir i pravdu, teritorijalni integritet Azerbajdžana. Prava naših sunarodnjaka, koji su postali izbjeglice i interno raseljene osobe, moraju biti obnovljena, zatvorenici i taoci moraju biti oslobođeni i vraćeni u njihove domove, a zločinci koji su lišili života nevine civile trebali bi odgovarati pred nepristranim sudom i biti kažnjeni.

Eljmira Sulejmanova

Povjerenica za ljudska prava (pučka pravobraniteljica)

Republike Azerbajdžan

18 veljače 2019. godine

Izjava je poslana glavnom tajniku UN-a, Vijeću sigurnosti UN-a, Visokom povjereniku UN-a za ljudska prava, Visokom povjereniku UN-a za izbjeglice, Vijeću UN-a za ljudska prava, UNICEF-u, UNESCO-u, Europskoj uniji, Vijeću Europe, OESS-u, međunarodnim i europskim institucijama pučkih pravobranitelja, Udruženju azijskih pučkih pravobranitelja, Organizaciji islamske suradnje i Udruženju pučkih pravobranitelja država članica ove organizacije, Europskoj mreži pučkih pravobranitelja za  djecu, Međunarodnom uredu za mir, pučkim pravobraniteljima različitih zemalja, Veleposlanstvima Republike Azerbajdžan u stranim zemljama i stranih zemalja u našoj Republici, azerbajdžanskim dijasporama.