Prošlo je 29 godina od krvave tragedije dana 20. siječnja 1990. godine. Ovaj zločin protiv čovječnosti nemoguće je zaboraviti, njega se uvijek prisjećamo s boli u srcu. Ovaj krvavi datum u sjećanju našeg naroda sačuvan kao noć Crnog siječnja, to je dan odavanja počasti našim mučenicima, kao i dan jedinstva našeg naroda u borbi za teritorijalnu cjelovitost Azerbajdžana, dan ponosa i slave. Događaji tog dana još jednom su pokazali odlučnost našeg naroda da se bori za obnovu svoje neovisnosti i povrijeđenih prava.

Kao rezultat potpore bivšeg sovjetskog vodstva rastućem u 1988. godini armenskom separatizmu u sastavnom djelu Azerbajdžana – autonomnoj pokrajini Nagorno Karabah te zlonamjernog stava prema našoj zemlji, institucije i organizacije na ovom području postupno su bile uklonjene iz podređenosti našoj republici, Azerbajdžanci su bili deportirani iz povijesno-etničkih područja u Armeniji, naši su sugrađani bili podvrgnuti teškim mučenjima i nasilju, a ti su događaji prelili čašu strpljenja našeg naroda. Kako bi se ugušili prosvjedi našeg naroda i spriječilo širenje u Azerbajdžanu oslobodilačkog pokreta, po nalogu sovjetske vlade tog razdoblja 20. siječnja izvršen je pokolj.

Na temelju službenih činjenica, mi izjavljujemo da su u noći s 19. na 20. siječnja 1990. sovjetske oružane snage i oklopna vozila neočekivano su ušle u Baku, Sumgayit te mnoge druge gradove i okruge u našoj zemlji. Dovezene vojnim brodovima postrojbe uz pomoć tenkova i druge vojne opreme pucale su na civile. Tim činom su bili ozbiljno povrijeđeni međunarodne pravne norme, relevantne odredbe Ustava bivšeg SSSR-a i Azerbajdžanske SSR, temeljna ljudska prava te počinjen je neljudski zločin protiv našeg multinacionalnog stanovništva, koje je stalo u obranu rodne zemlje i svojih prava.

Oružane snage koje su ušle u Baku nemilosrdno su ubile, bez obzira na nacionalnost, dob i spol, 168 nenaoružanih civila, uključujući djecu, žene i starije osobe, u glavnom gradu i na drugim područjima ozlijeđeno je 744 nevine osobe, stotine su nestali, a 841 osoba protupravno zatvorena. Tijekom tih događaja pucalo se i na kola hitne pomoći i liječnike, koji su prevozili ranjenike, a kao posljedica toga, medicinski radnici su postali žrtve te noći  i zadobili ozlijede. Uporaba zabranjenog oružja i streljiva dovela je do nemjerljivog uništenja. Kao rezultat diverzije koju je organizirao Odbor za državnu sigurnost SSSR-a s ciljem skrivanja od stanovništva službenih informacija o događanjima, pogonska jedinica republičke televizije je dignuta u zrak.

Nacionalni vođa Heydar Aliyev u Moskvi u ime naroda Azerbajdžana je dao oštru izjavu u vezi s tim krvavim događajima i zatražio političku procjenu zločina protiv našeg naroda počinjenih tijekom tragedije 20. siječnja i kažnjavanje krivaca. 

Valja napomenuti da ti događaji nisu slomili volju našeg naroda, a oslobodilačka borba rezultirala je ponovnim stjecanjem suvereniteta Azerbajdžana 1991. godine.

 Na inicijativu predsjednika Heydara Alijeva održana je izvanredna sjednica Sabora Republike Azerbajdžan, na kojoj je dana političko-pravna procjena ovog krvavog događaja. Svake godine 20. siječnja u našoj republici se obilježava kao Dan nacionalne žalosti, a počast mučenicima na ovaj dan odaju stotine tisuća ljudi.

Prema predsjedničkoj Uredbi, državljani zemlje ubijeni tijekom tog krvavog događaja dobili su počasni naslov "Mučenik 20. siječnja", također sukladno Uredbi o "Povećanju državne skrbi za osobe koje su postale invalidne tijekom 20. siječnja" poduzimaju se različite mjere, te osobe dobivaju relevantne naknade, a obitelji mučenika dobivaju predsjedničku mirovinu.

Kako bi privukli pažnju svjetske zajednice na ove događaje, ove godine, kao i prethodnih godina, odgovarajućom uredbom je odobren i provodi se “Akcijski plan obilježavanja 29. godišnjice tragedije 20. siječnja”.

Ova strašna tragedija uzrokovala je smrt civila. Kao posljedica toga, teško su povrijeđene odredbe UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te drugi međunarodni pravni dokumenti o ljudskim pravima. Međutim, tragedija 20. siječnja 1990. godine, jedan od strašnih zločina po svojoj prirodi i razmjerima počinjenih u XX. stoljeću, nije legalno ocijenjen na međunarodnoj razini,  inicijatori i počinitelji ovog zločina nisu kažnjeni.

Prema međunarodnom pravu, tragedija 20. siječnja 1990. mora se tumačiti kao zločin protiv čovječnosti. Na temelju članka 7. Međunarodnog kaznenog suda istrebljenje, prisilni nestanak osoba, njihov progon zbog političkih, rasnih, etničkih, kulturnih, spolnih motiva, mučenja, druga nečovječna djela sličnog karaktera koja namjerno uzrokuju velike patnje, ozbiljne ozljede tijela, oštećenje mentalnog ili fizičkog zdravlja kvalificiraju se kao zločin protiv čovječnosti.

U to vrijeme, rukovodstvo sovjetske vlade, grubo kršeći međunarodne pravne norme, podupiralo je Armeniju s ovim zločinom, a kao rezultat toga na Azerbajdžan se vršila dugotrajna armenska agresija, počinjeni etničko čišćenje i masakr, dvadeset posto teritorija naše republike bilo je okupirano. Autohtono azerbajdžansko stanovništvo bilo je silom potjerano iz Armenije, te iz Nagorno-Karabakha, koji je sastavni dio Azerbajdžana, i sedam susjednih regija. Kao rezultat tih događaja, kršena su temeljna prava velikog broja civila, a sve do sad više od milijun naših sunarodnjaka živi kao izbjeglice i prisilno raseljene osobe.

Azerbajdžanska strana ulaže stalne napore za mirno rješavanje ovog sukoba i predlaže odgovarajuće inicijative. Predsjednik Ilham Aliyev s tribina uglednih međunarodnih organizacija, uključujući i Generalnu skupštinu UN-a, u više je navrata odlučno izjavljivao o nužnosti rješavanja sukoba unutar teritorijalnog integriteta naše zemlje i povlačenja okupatorskih oružanih snaga iz okupiranih zemalja Azerbajdžana. Te izjave odražavaju se u relevantnim odlukama mjerodavnih međunarodnih organizacija, uključujući dokument koji je 12. prosinca 2018. usvojio Europski parlament, još jednom potvrđujući teritorijalni integritet Azerbajdžana.

Treba istaknuti da postoji veliki broj pravnih dokumenata za tumačenje događaja koji su se dogodili prije 29 godina 20. siječnja kao zločina protiv čovječnosti, koji je jedan od najtežih vrsta međunarodnih zločina, također postoje dovoljno razloga za privođenje osoba odgovornih za izvršenje ovog masakra i prije svega lidera tadašnje sovjetske države na kaznenu odgovornost prema međunarodnom pravu.

Nekažnjivost počinitelja takvih djela suprotna je svjetski priznatim prioritetima, načelima UN-a i ciljevima održivog razvoja.

Mi pozivamo svjetsku zajednicu i međunarodne organizacije, podupirajući pravedne zahtjeve naroda Azerbajdžana, doprinijeti međunarodnoj pravnoj ocjeni ove krvave akcije, s ciljem zasluženog kažnjavanja počinitelja ovog zločina protiv čovječnosti.

Eljmira Sulejmanova

Povjerenice za ljudska prava (pučke pravobraniteljice)

Republike Azerbajdžan

11. siječnja 2019. godine

Izjava je poslana glavnom tajniku UN-a, Vijeću sigurnosti UN-a, Visokom povjereniku UN-a za ljudska prava, Visokom povjereniku UN-a za izbjeglice, Vijeću UN-a za ljudska prava, UNICEF-u, UNESCO-u, Europskoj uniji, Vijeću Europe, OESS-u, međunarodnim i europskim institucijama pučkih pravobranitelja, Udruženju azijskih pučkih pravobranitelja, Organizaciji islamske suradnje i Udruženju pučkih pravobranitelja država članica ove organizacije, Europskoj mreži pučkih pravobranitelja za  djecu, Međunarodnom uredu za mir, pučkim pravobraniteljima različitih zemalja, Veleposlanstvima Republike Azerbajdžan u stranim zemljama i stranih zemalja u našoj Republici, azerbajdžanskim dijasporama.