Dan 20. siječnja  postao je simbol nepokolebljive volje i spremnosti azerbajdžanskog naroda na žrtvu u ime neovisnosti i nacionalne slobode. Dana 20. siječnja 2021. godine Azerbajdžan obilježava 31 godišnicu ulaska  Sovjetskih vojnih snaga u Baku, ulaska koji ostavio puno žrtava među civilnim stanovništvom. Ovaj dan, 20. siječnja,  je Dan nacionalne žalosti u Azerbajdžanu.   

Povijest

U noći s 19. na 20. siječnja 1990., po naredbi tadašnjeg rukovodstva SSSR-a, u Baku je ušlo 35 tisuća vojnika. Sovjetsko rukovodstvo pokušalo je spasiti komunistički režim u Azerbajdžanu i ugušiti pokret nacionalnog oslobođenja. Prije ulaska vojnih snaga, u Bakuu su bili prosvjedi u znak protesta na pasivnost rukovodstva republike i na sovjetsko rukovodstvo spram kršenja suvereniteta Azerbajdžana u regiji Nagorno Karabah i protiv napada armenskih snaga uz umješanost sovjestkih vojnih snaga na azerbajdžansko stanovništvo u regiji Nagorno Karabah i rajonu Hanlar, smještenom u blizini te regije.   

Prosvjednici su tražili ostavku prvog tajnika Centralnog komiteta Komunističke partije Azerbajdžana, Abdulrahmana Vezirova i gušenje aktivnosti separatista u autonomnoj regiji Nagorno Karabah.  U noći 20. siječnja  vojne su snage ušle u Baku. U toj operaciji sovjestkih snaga ubijeno je 137 civila, a ranjeno vise od 700 osoba. Oružje je prošlo kroz “žive barikade” stanovnika grada Bakua, koji su mislili da vojnici neće proći preko nenaoružanog stanovništva. Navečer 19. siječnja jedna Alfa jedinica prekinula je snabdjevanje električnom strujom Azerske televizije i stanovništvo nije imalo mogućnost pratiti programe Azerske i savezne televizije. O proglašenju izvanrednog stanja stanovništvo je saznalo tek ujutro 20. siječnja,  nakon što su grad osvojile snage Sovjetske vojske, i to su saznali preko manifesta bacanih iz vojnih helikoptera. U takvoj situaciji uspostava izvanrednog stanja obrazložena je odgovarajućim zahtjevom rukovodstva republike. Ipak, tadašnja predsjednica predsjedništva Vrhovnog vijeća Azerbajdžana, Elmira Gafarova, izjavila da rukovodstvo Azerbajdžana nije uputilo takav “zahtjev”  i nije dalo svoj pristanak za ulazak oružanih snaga.

Nakon ulaska vojnih snaga započele su represalije protiv aktivnih članova oporbe. Unatoč izvanrednom stanju, dana 22. siječnja, otprilike 1. milijun osoba nazočilo je pogrebu žrtava. Žrtve ove akcije kažnjavanja nazvani su “mučenicima”  jer nevini ljudi su ubijeni bez ikakve krivnje. Lijesovi su pješice odneseni u park iznad planine. Od tog dana park nosi naziv Aleja mučenika.

Ova su zbivanja ušla u povijest Azerbajdžana pod nazivom “Crni siječanj”.

Svake godine, ujutro 20. siječnja desetci tisuća ljudi idu prema Aleji mučenika kako bi odali počast u spomen žrtvama tih tragičnih dana. Na ceremoniji sudjeluju šefovi država, predstavnici diplomatskog zbora.  U znak žalosti promet u Bakuu se zaustavlja, a brodovi u  luci Baku oglašuju se sirenama. U džamijama diljem države održavaju se ceremonije u spomen na žrtve “crnog siječnja”.  

Nalazeći se tih  siječanjskih dana u Moskvi, u poziciji političkog aktivista u nemilosti,  Heydar Aliyev u predstavništvu Azerbajdžana izjavio je: “U vezi zbivanja u Azrbajdžanu, smatram da su te akcije ilegalne, strane pojmu demokracije, potpuno suprotne načelima humanizma i izgradnje naše zemlje u pravnu državu. Da su na početku složene situacije u Nagorno Karabahu poduzete potrebne mjere, prije svega od strane visokog rukovodstva partije države, ne bismo bili svjedoci napetosti i gubitaka, koje se događaju tijekom ove dvije godine i na jednoj i na drugoj strani, a ne bismo bili ni svjedoci ove vojne operacije, koja se dogodila u noći s 19. na 20. siječnja 1990., s ljudskim žrtvama... Sigurno je da je za to posebno kriv bivši prvi tajnik Centralnog Komiteta Komunističke Partije Azerbajdžana — Vezirov. U razdoblju kada je bio na tom visokom položaju, on nije učinio ništa  za stabilizaciju situacije u Azerbajdžanu. Naprotiv, svojim nepravilnim akcijama, neprikladnim radnim stilom, nepodobnim političkim manevrima otuđio je svoj vlastiti narod, nije imao nikakav autoritet, stvorio je duboki jaz između naroda i sebe... Smatram da je bilo rezervi za političko reguliranje stanja u Azerbajdžanu, ali visoko političko rukovodstvo zemlje nije iskoristilo te mogućnosti...”.   

Njegov govor u predstavništvu Azerbajdžana u Moskvi za ta vremena za vlast je bio izazov bez presedana i mogao je izazvati velike neugodnosti njemu samom te članovima njegove obitelji. Kad je došao na vlast u Azerbajdžanu, godine 1993., Heydar Aliyev — nacionalni vođa Azerbajdžanskog naroda – uložio je velike napore za ponovno uspostavljanje stabilnosti i demokracije u republici, i 1994. godine uspio je zaustaviti vojne akcije u području armensko-azerbajdžanskog sukoba u Nagorno Karabahu. Ta situacija je azerbajdžanskom narodu dala razlog da ga nazove svojim spasiteljem, a dan 15. lipnja 1993., kada je voljom naroda Heydar Aliyev stigao u Baku i predsjedao Nacionalnom skupštinom (Milli Mejlis), poznat je  kao  Dan nacionalnog spasa.