2018-01-19
Objava Povodom 20. siječnja 1990. – Dana Nacionalne žalosti u Azerbajdžanu

Dan 20. siječnja postao je simbol nepokolebljive volje i spremnosti azerskog naroda na žrtvu u ime neovisnoti i nacionalne slobode. Dana 20. siječnja 2018. Azerbajdžan obilježava 28 godina od ulaska  Sovjetskih vojnih snaga u Baku,  koji ostavio puno žrtava među civilnim stanovništvom. Ovaj je dan, 20. siječnja,  Dan nacionalne žalosti u Azerbajdžanu.   

Povijest

U noći s 19. na 20. siječnja 1990., na upute tadašnjeg rukovodstva SSSR-a, u Baku je ušlo 35 tisuća vojnika. Sovjetsko je rukovodstvo pokušalo spasiti komunistički režim u Azerbajdžanu i ugušiti pokret nacionalnog oslobođenja. Prije ulaska vojnih snaga, u Bakuu su održani prosvjedi u znak protesta na pasivnost rukovodstva republike i na sovjetsko rukovodstvo spram kršenja suverenosti Azerbajdžana u regiji Nagorno-Karabah i protiv napada armenskih snaga uz umješanost vojnih sovjetskih snaga na azersko stanovništvo u regiji Nagorno-Karabah i rajonu Hanlar, smještenom u blizini te regije.

Prosvjednici su tražili ostavku prvog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Azer, Abdulrahmana Vezirova i gušenje aktivnosti separatista u autonomnoj regiji Nagorno-Karabah.  U noći 20.siječnja  vojne su snage ušle u Baku. Nakon te operacije sovjetskih snaga ubijeno je 137 civila, a ranjeno vise od 700 osoba. Oružje je prošlo kroz “žive barikade” stanovnika grada Baku, koji su mislili da vojnici neće proći preko nenaoružanog stanovništva. Navečer 19. siječnja jedna Alfa jedinica prekinula je snabdjevanje električnom strujom Azerske televizije i stanovništvo nije bilo u mogućnost pratiti programe Azerske i unionalne televizije. Stanovništvo je saznalo o proglašenju izvanrednog stanja tek ujutro 20. siječnja,  nakon što su grad osvojile snage Sovjetske vojske, i to preko manifesta bacanih iz vojnih helikoptera. U takvoj situaciji, uspostava izvanredne situacije obrazložena je odgovarajućim zahtjevom rukovodstva republike. Ipak, tadašnja predsjednica predsjedništva Vrhovnog vijeća Azerbajdžana, Elmira Gafarova, izjavila je da rukovodstvo Azerbajdžana nije uputilo takvu “molbu”  i nije dalo svoj pristanak za ulazak oružanih snaga.

Nakon ulaska vojnih snaga započele su represalije protiv aktivnih članova oporbe. Unatoč izvanrednom stanju, dana 22. siječnja, oko milijun ljudi nazočilo je pogrebu žrtava. Žrtve ove akcije kažnjavanja nazvani su “mučenicima” – jer nevini ljudi su ubijeni bez ikakve krivnje. Mrtvački su sanduci pješice odneseni u Park iznad Planine. Od toga dana park nosi naziv Aleja mučenika.

Ova su zbivanja ušla u povijest Azerbajdžana pod nazivom “Crni siječanj”.

Svake godine, ujutro 20. siječnja desetci tisuća ljudi idu prema Aleji mučenika kako bi odali počast u spomen žrtvama tih tragičnih dana. Na ceremoniji sudjeluju šefovi država, predstavnici diplomatskog zbora. U znak žalosti, u Bakuu se zaustavlja promet, a brodovi u luci Baku oglašuju se sirenama. U moskejama diljem države održavaju se ceremonije u spomen na žrtve “crnog siječnja”.

Kako je tih  siječanjskih dana bio u Moskvi, u poziciji političkog aktivista u nemilosti,  Heydar Aliyev izjavio je u predstavništvu Azerbajdžana: “U vezi zbivanja u Azrbajdžanu, smatram da su te akcije ilegalne, strane pojmu demokracije, koje su potpuno suprotne načelima humanizma i izgradnje naše zemlje u pravu državu. Da su na početku složene situacije u Nagorno Karabahu poduzete potrebne mjere, prije svega od strane visokog rukovodstva partije države, ne bismo bili svjedocima napetosti i gubitaka, koje se već događaju tijekom ove dvije godine i na jednoj i na drugoj strani, a ne bismo bili ni svjedocima ove vojne operacije koja se dogodila s noći od 19. na 20. siječnja 1990., s ljudskim žrtvama... Sigurno je da je za to kriv pogotovo bivši prvi sekretar Centralnog Komiteta Komunističke Azerske Partije — Vezirov. U razdoblju kada je bio na tom visokom položaju, on nije poduzeo ništa  za stabilizaciju situacije u Azerbajdžanu. Naprotiv, svojim krivim akcijama, neprikladnim radnim stilom, nepodobnim političkim manevrima otuđio je svoj vlastiti narod, nije imao nikakav autoritet, stvorio je duboki jaz između naroda i sebe... Smatram da je bilo rezervi za političko reguliranje stanja u Azerbajdžanu, ali visoko poitičko rukovodstvo zemlje nije iskoristilo te mogućnosti...'.

Njegov govor u predstavništvu Azerbajdžana u Moskvi za ta vremena bio je izazov za vlast bez presedana i mogao je izazvati velike neugodnosti kao njemu samom tako i članovima njegove obitelji. Kada je došao na vlast u Azerbajdžanu, godine 1993., Heydar Aliyev —  nacionalni vođa Azerskog naroda uložio je velike napora za ponovno uspostavljanje stabilnosti i demokracije u republici, i uspio je 1994. u zaustavljanju vojnih akcija u području armensko-azerskog sukoba u Nagorno-Karabahu.  Ta situacija je dala azerskom narodu razlog da ga nazove svojim spasiteljem, a dan 15. lipnja 1993.,  kada je voljom naroda on stigao u Baku i predsjedao Nacionalnom skupštinom (Milli Mejlis), poznat je  kao  Dan nacionalnog spasa.